Странице

Šta je ustvari čar zimskih praznika?




Zdravo pametni svete, vaša štreberka ovde!
I danas vam se javljam dva dana posle početka zime. Iskreno, stalno sam imala utisak kao da je zima već odavno počela ali je to verovarno zbog čestih niskih temperatura koje su počele da nas, metaforički rečeno napadaju već od negde početka novembra. Ali dobro, sada možemo uživati u ovom vremenu i nadati se velikoj količini snega :). 
Inače... mene je ovih dana uhvatio mučni virus koji je naprosto harao školama Južnog Banata. U nešem odeljenju je ovih nekoliko dana bilo svega nekoliko dece na nastavi tako da smo i te kako svesni ove epidemije. Šta vi mislite ovome? Da li je i vas zahvatio virus?


Резултат слика за let it snow tumblr



Živim u takvoj porodici gde se Božićni i Novogodišnji praznici veoma vrednuju. To je period kada smo svi kod kuće i kada možemo da uživamo u vremenu koje provodimo zajedno. To je vreme kada manje-više zaboravimo na probleme i prepustimo se čarima prazničnih dana. Meni su ti dani najdraži dani u toku godine i jednostavno čine neizostavan deo mog života.
Naši praznični dani najčešće počinju 25. decembra kada je moj rođendan a i katolički Božić. Nekako od tog dana nam sve počne sa slavljem i ne završava se sve negde do 13. januara kada se tata i ja polako vraćamo našim školsim obavezama :D.


Pišući plan kojeg ću pokušati da se držim i štiklirajući jedne od poslednjih stvari TO-DO liste počela sam da uviđam nešto. Počela sam da uviđam šta mi ustvari učini ove praznike nezaboravnim, a to su uspomene. Uspomene koje gajim još od kada sam bila veoma, veoma mala. Stvari koje sam radila sa svojim prijateljima i svojom porodicom. I stvari zbog kojih su moji roditelji meni napravili najlepše detinjstvo koje sam mogla da zamislim. Da, bilo je tu dosta problema raznih tipova, ali u ovom dobu smo svi nekako zaboravljali na te stvari i trudili se da nam bude predivno, što je i ispalo tako. 


Zauvek ću pamtiti trenutak kada se probudim u velikom belom krevetu prvog dana Nove godine. Trčeći odlazim do jelke, uzimam veliki džak koji mi je ostavio Deda Mraz i bacam se na krevet mojih roditelja moleći tatu da mi odveže mašnu. Vadim prve igračke oduševljena... I onda počinje čarolija. Mama me slika sa velikim znakom SREĆNA 2009 GODINA pored jelke i zadovoljno se smeška. Zatim porodično idemo u šetnju pored reke. Ostatak dana provodimo smejući se, slušajući muziku i uživajući u slatkišima koje sam dobila od Deda Mraza.


Svake godine dobijam sve više ovako lepih trenutaka i postajem sve bogatija njima. Što u glavi, što na fotografijama koje mi pomažu da se prisetim. Nadam se da ovako lepe trenutke nikada neću zaboraviti jer oni meni prave temelj za naredne praznike koji će, verujem, biti sve lepši i lepši...








Filmovi koji nisu toliko popularni ali ih obavezno treba pogledati... :)

Zdravo pametni svete, vaša štreberka ovde!
Što vreme više prolazi  to se više radujem zimskim čarolijama koje nam se približavaju velikom brzinom. Divno hladno vreme koje donosi sneg nas ponekad primorava da ostanemo kod kuće ostavljajući nas da mu se divimo iznutra. A pošto je u tom periodu veoma hladno, našem organizmu su potrebene stvari poput pokrivača i nekog toplog napitka da nas zagreje. Naravno topao pokrivač i neka topla čokolada nas jednostavno vuku ka nekim uživanjima kao što su čitanje knjige, gledanje neke dobre TV emisije, serije... ili pak filma. Danas sam tu da vam preporučim nekoliko ne tako poznatih  filmova za upravo takve dane. Uživajte :)!



1. Život je lep (LA VITA E BELLA).
Priča o Gvidu i njegovoj porodici nikoga nije ostavila ravnodušnim. Priča o vremenu Drugog svetskog rada, teškom živtu Jevreja i jednom divnom i dobrućudnom čoveku koga krasi dečija nevinost i želja da pomogne onima koje voli. Kada Gvido dođe u toskandski grad Areco u želji da tamo otvori biblioteku nailazi na ženu po imenu Dora u koju se odmah zaljubljuje. Na druhovit način joj pokazuje svoje vrline i kreće da osvaja njene simpatije. Posle godinu dana rađa se njihov sin Đozue koji neko vreme živi veoma teškim životom jevreja. Nažalost, svi ti "manji" problemi prerasli su u nepodnošljive onog trenutka kada su sve jevreje zatvorili u logore gde će ih tamo ubijati jednog po jednog. Da bi zaštitio svog sina od užasavajućih stvari koje krije logor Gvindo odlučije da će svom sinu tu celu stvar pokazati kao igru, sve dok, ako bude imao sreće, ne uspe da ga spasi...
Ovo je priča koja će verovatno ostaviti dubok, pozitivan trag u vašoj posvesti. Ovo je priča koja će živeti večno, podsećajući nas na prave vrednosti...



  2. Gordost i predrasuda
Film snimljen po knjizi divnog ženskog pisca Džejn Ostin. Ovaj interesantan film nas vodi u devetnaestovekovnu Englesku prikazujući nam jednu običnu porodicu. Porodicu Benet. Balovi, kućne obaveze, sviranje klavira, gledanje oficira u centru postaje svakodnevnica za ženski deo porodice. Sve dok jednog se jednog dana Gostodin Bingli ne doseli u njihovo mesto dovodeći druga, Gospodina Darsija. Misleći da je na previsokom položaju Gospodin Darsi na balu koji je organizovao njegov dragi prijatelj odbija da pleše za Elizabet što ga dovodi na loš glas. Pritom je odbijajući Gostodin Darsi ostao zaprepašćen njenom lepotom i držanjem, mada ne spreman da to prizna. Iako je Elizabet odlučila da zauvek izbegava i nikada ne vidi tog previše gordog čoveka sudbina je imala drugačije planove :). 


3. Onjegin
Još jedna divna ljubavna priča vezana za 19. vek, ali ovog puta u Rusiji. Film sam prvi put odgledala sa mamom, na njenu preporuku, sredinom ove godine. I ostala naježena. Beskrajno tužna priča prati Onjegina i na početku njegov burno-dosadan i jednoličan život. Prepun kockarnica i dosadnih predstava. Svaki dan isto. Sve dok jednog dana nije razboleo njegov previše bogat stric i ovaj ne osta prinuđen da ode da ga poseti. Ali stigao je prekasno. Mada je Onjegin bio poprilično srećan zbog toga jer će napokon moći da uzme njegovu imovinu. Ljudi su ga dočekivali kao gospodara otvorenih ruku što je njemu dosta godilo. Jednog dana je ugledao nju, Tatjanu. Mada ne kao da je zaljubljen u nju, nasuprot, bio je potuno nezainteresovan. Dok je ona, moglo bi se reći, skoro potpuno poludela od ljubavi koja ju je zadesila. Pošto je on na njeno pismo odgovorio poprilično grubo njihovi putevi se razilaze. Međutim, ona ostavlja ogroman trag u njegovoj podsvesti i on posle nekoliko godina je slučajno sreće na balu. Dalje treba odgledati i proživeti... 

4. I dalje Alis
Film koji sam odgledala prvog dana 2016. godine kada je prikazivan na RTS-u. Takođe, film koji je snimljen 2015. je ostavio velike utiske i priče na našu populaciju pa i na mene. Priča o  Alchajmerovoj bolesti i ženi koja ju je dobila. Žena koja je inzvanredna profesorka Lingvistike, izuzetno intaligentna i pametna mora da se bori sa kobnom bolesti koju verovatno neće moći da izleči. Priča prati razvoj situacije u trenutku kada shvata šta joj se događa. Koliko se u stvari njen život menja. Pa kako je onda to njena porodica pretpela. Svakog dana postaje sve gore, sve više stvari zaboravlja. Kog datuma joj je rođendan, rođendan njene dece, datum kada se udala i još neke važne podatke.  Film je inače napisan po romanu Lise Đenove kojeg planiram da pročitam u budućnosti.


5. Zlatni komas
A sada je na red došao jedan pravi tinejdžerski film koji po svojoj radnji i nije toliko ozbiljan. Zlatni kompas se nalazi na listi mojoh omiljenih filmova od kada sam imala 11 godina i verovali ili ne i dalje me drži taj divan osećaj kada ga gledam. Divna, čarbna i avanturistička priča u kojoj je ljudska duša predstavljena u obliku životinje. U sredini priče se nalazi Lajra- 12-o godišnjakinja koja pokušava da spasi svog prijatelja koga je otala tajna organizacija po imenu Glodari. Oni svoj deci oduzimaju njihove životinje (duše) smatrajući da su one jedna nepotrebna pepreka u obrazovanju dece. U toku svog spasavanja nailazi na razne prepreke ali će i upoznati i razne prijatelje kao što su cigani, veštice pa i sam kralj medveda. 
  

I dragi moji, to je to za ovaj post. Recite mi vaša mišljenja o ovim filmovima ako ste ih odgledali i naravno recite neke svoje preporuke pošto mi se u poslednje vreme baš gledaju filmovi :).
Vidimo se u narednom postu <3 :)!





Kada smo prestali?

Zdravo pametni svete, vaša štreberka ovde!
Pre svega ću vam poželeti jedan lep i nezaboravan decembar! Želim vam da ga provedete što lepše možete i sa ljudima koje volite jer se tako stvaraju nezaborane uspomene! Gledajte što više Coca-cola-inih reklama jer one baš umeju da inspirišu... budite nasmejani ljudi sa velikim snovima i ciljevima i koračajte polako prema njima. Napravite takvu situaciju da u svakom trenutku budete ponosni na sebe, bez ikakvog žaljenja za nečim. Budite srećni i delite tu svoju sreću sa ljudima oko sebe, ulepšajte nečiji dan, mesec pa čak i godinu!  :) <3




Kada smo prestali da cenimo posebne trenutke sa voljenim osobama? Da budemo 100% prisutni. Da samo ćuteći posmatramo zvezdano nebo, ili pak velike pufnaste oblake koje liče na šećernu vunu? A kada smo, međutim, počeli da u njihovom prisustvu bezumorno gledamo u telefon i ne progovaramo ni reč?
Kada smo prestali da grlimo voljene osobe i kažemo da ih volimo? I tako verovatno izgubili pregršt osoba samo zato što nismo rekli ono što osećamo. Onako iskreno. I zašto, na primer, te voljene osobe nismo zagrlili kada im je bilo teško i rekli im da ćemo biti uz njih ma šta god da se desi jer nam puno znače? Zašto smo postali gruba bića sa veoma malo iskrenosti i ljubavi?




Kada smo prestali da pazimo ono šta pričamo? Koliko li smo tek puta rekli nekoj osobi da je mrzimo iako je osećanje čak suprotno? 
Zbog čega više ne radimo male sitnice kao pravljenje papirnog cveta nekome samo da bi smo mu ,eto , ulepšali dan? Tu tužnu osobu onda gledamo sa malom dozom sažaljenja bez želje da uradimo dobru stvar? Da ga pitamo kako je ili da li mu je potrebna pomoć. Bez ideje i želje da uradimo taj neki mali pomak kao na primer da sa nekim podelimo čokoladu i taj neki hormon sreće koji toliko ustvari nekome može da popravi dan.
Kada smo prestali da gledamo svet pazeći samo na sebe? Ne obraćajući pažnju na sve druge ljude oko nas koji su možda tužni. Kada smo prestali da budemo romantični i osećajni? Kada smo prestali da cenimo jedino slobodno vreme trošeći ga samo u svrhu društvenih mreža? Umesto da nekome u lice kažemo da ga volimo mi na društvenioj mreži napišemo "vt, ly, ljnncs" i tako dalje i tako dalje...



Zbog čega smo prestali da se smejemo? Da se smejemo toliko jako da nas stomak zaboli. Da se smejemo jer smo srećni bez ikakvog posebnog razloga.
Kada smo izgubili poštovanje prema starijim osobama? Kada je došlo vreme da se ljudi više ne nasmeju osoblju u McDonalds-u, Specijalu ili pak nekoj prodavnici u komšiluku kada nam dostave narudžbinu?




Većina stvari koje sam gore navela ljude u stvari čine ljudima. Međutim sve te vrline počinju polako da se gube u vremenu koje dolazi. Nažalost, uskoro će doći vreme kada nećemo moći da se izborimo sa svime ovime, tako da je bolje da se što pre i delotvornije menjamo pokazujući ostalim ljudima pravi put. 
Nadam se da vam se post dopao a ja bih volela da čujem vaše mišljenje o ovoj temi dole u komentarima. Vidimo se u narednom postu!


Sajam knjiga koji me je oborio s nogu + zašto me nije bilo ovoliko dugo?

Zdravo pametni svete, vaša štreberka ovde!
Ah, napokon sam dočekla da mogu da sednem za moj voljeni kompjuter i otkuckam vam novi postić. Prošlo je mnogo više od nedelju dana od kako sam poslednji put pisala u bloggeru. I moram priznati nedostajalo mi je. Mnogo. Ali imam opravdanje. Znam, uvek sam pričala kako se sve može postići sa dobro organizovanim vremenom, što i dalje tako mislim, ali mi je u poslednje vreme trebalo dosta vremena da se prilagodim novom režimu. 
Kao prvo, mnoge promene su se dogodile unatar mog rasporeda časova gde sam ja u nekom momentu bila potpuno pogubljena šta se i kada uči. Ponekad bih naučila istoriju za sredu iako je ove nedelje u četvrtak i tako dalje. Ali počinjem polako da se navikavam na novi raspored i jednostavno se nadam da ga neće ponovo promeniti.


Slika preuzeta sa interneta.

Druga stvar je nešto što sam oduvek (ustvari od 6. razreda) želela, a to je da upišem školu za talente Mihajlo Pupin u Pančevu. Pa mogu sa ponosom reći da mi se želja i ispunila. Upala sam na smer za fiziku na kojem smo polako počeli da se pripremamo za tamičenje koje će biti održano sledeće godine. Ceo ambijent tamo je predivan i imam osećaj da će svaki odlazak tamo biti sve opušteniji i opušteniji. Obaveštavaću vas o tome :).
Treći razlog su moje privatno i slobodno vreme kao i provođenje vremena sa porodicom i prijateljima. Tako da mislim da me razumete :)



Sajam knjiga mi se izuzetno dopao i prošla sam sa jako dobrim ulovom. Kupila sam tri knjige za sebe i dve knjige za svoju mamu koja takođe obožava da čita. Sada ću vam pokazati koje knjige sam kupila i reći ponešto ukratko o njima. 

1. Krive su zvezde - Džon Grin
Knjiga zbog koje su mnogi ljudi plakali i koja je ostavila dubok rez u svetskoj književnosti. Film koji je napisan po ovaj knjizi takođe je ostavio ljude bez daha držeći ih u neizvesnosti do samog kraja. Knjigu koju do sada nisam imala prilike da kupim me je na razne načine privlačila. Posle odgledanog filma i toliko preporuka bila sam ubeđena da će se ova knjiga jednom naći na mojoj polici. Ali uprkos svim željama nisam stizala da je kupim... uvek je bilo nešto "važnije" što bih kupila pre ove knjige. I tako je bilo sve do skoro. Ove godine, na Sajmu knjiga, sam napokon odlučila da kupim "Krive su zvezde" i uživam u njenim čarima.
Ukratko o knjizi: Uprkos medicinskom čudu koje je smanjilo tumor i kupilo joj još nekoliko godina života, Hejzel je oduvek bila u terminalnoj fazi bolesti - njeno poslednje poglavlje bilo je ispisano odmah uz postavljenu dijagnozu. Ali onda se u Grupi za podršku pojavio Ogastus Vortes, i njena priča je ponovo napisana.



2. Gradovi na papiru - Džon Grin
Još jedna knjiga poznatog pisca za tinejdžere se našla u mojoj ne tako skromnoj zbirci. Film sam takođe odgledala, istina malo razočarana krajem, ali pošto sam čula da mnogi ljudi kažu da je ova knjiga bolje od filma i da je treba pročitati odlučila sam da je nabavim. 
Ukratko o knjizi: Kventin Džejkobsen čitav život provodi posmatrajući očaravajuće živahnu Margo Rot Spigelman i voleći je iz daleka. Zato bez reči krene za njom koda mu jedne noći zakuca na prozor obučena kao nindža, pod izgovorom da ga vodi u savršeno isplaniranu osvetničku akciju.
Nakon te nezaboravne zajedničke noći, Margo Rot Spigelman nestaje iz grada, ostavivši Kjuu tragove za koje on veruje da će go odvesti ka njoj...




3. Zauvek - Megi Stivoter
Jeza, Izčekivanje i Zauvek... triologija o vukodlaku i jednoj na izgled sasvim običnoj devojci koja bi trebalo da vas ostavi bez daha. Prve dve knjige sam kupila oko početka jula ove godine i veoma sam zadovoljna njima, a pošto je treći deo triologije, inače knjiga po imenu "Zauvek", bio rasprodat nisam bila u prilici da je kupim sve do ovogodišnjeg Sajma. Iskreno, jedva čekam da je pročitam :)
Ukratko o knjizi: Nekad: Kada je Sem upoznao Grejs, bio je vuk, a ona devojka. Naposletku je pronašao način da postane mladić i zahvaljujući njihovoj ljubavi, bojažljiva ljubopitljivost se pretvorila u silovitu bliskost zajedničkog života.
Sad: To je trebalo da bude kraj priče. Ipak, Grejsina sudbina nije bila da ostane ljudsko biće. sada je ona vučica. A vukove Mersi Folsa samo što nisu pobili u ogromnom završnom lovu.
Zauvek: Sem bi učinio sve za Grejs, Ipak, mogu li jedan mladić i jedna ljubav zaista da promene neprijateljski svet koji se na njih usmerio? Prošlost, sadašnjos i budućnost samo što se nisu sudarile u jednom jedinom trenutku - trenutki koji znači smrt ili život, zbogom ili zauvek.



4. Onda je došla dobra vila - Ljiljana Habjanović Đurović
Prva knjiga koju sam kupila na sajmu a da je od domaćeg pisca koju je pritom moja mama  jedva čekala da poseduje. Ljiljana Habjanović Đurović, koja je inače najviše poznata meni po knjizi "Zapis duše" koju moja mama prosto obožava je jedna zaista divna spisateljica koju verujem mnogi ljudi vole. Takođe, uz ovu knjigu sam i dobila bookmark na kome piše "Čitaj da bi živeo" - Gustav Hober.
Ukratko o knizi: "Onda je došla dobra vila" je porodična drama o bezuslovnoj ljubavi.
Knjiga o tajnama i mudrosti, moći i nemoći, o porazima i snazi majčinstva.
Knjiga u slavu porodice.
Kada tede počilje da se odvaja od majke? Kada majka počinje da gubi dete? Kada majka počinje da strepi šta može da kaže ili uradi njeno dete? Kada majka shvata da je njena ljubav zaista bezuslovna?
"Onda je došla dobra vila" je knjiga o duhu vremena u kome živimo. O borbi dobra i zla, koje se neprestano odvija u našoj svakodnevnici. U svakoj porodici, u svakom pojedincu.
Knjiga koje mlade opominje da im slobodu mogu dati smo oni koji ih istinski vole. Svi ostali koriste osećanja o slobodi kako bi ih zadobili.
Knjiga koje roditelje podseća na neka važna pitanja koja moraju da postavljaju sebi. I na ono najvažnije: Gde je, sa kim je i šta radi moje dete?
"Onda je došla dobra vila" je knjiga o jednoj majci i njenom sinu.
Knjiga o veri, ljubavi i nadi. A od ta tri najvažnija je ljubav.



5. Devojka sa bisernom minđušom - Trejsi Ševalije
Knjiga o kojoj priznajem ne znam toliko puno, je uspela da izazove veliku gužvu. Film koji takođe ljudi rado gledaju dodatno ulepšava ceo ambijent. I ova knjiga je takođe namenjena mami koja je bila oduševljena kada je ugledala u kesi... kako sam uopšte uspela da je iskopam :).
Ukratko o knjizi: Holandski slikar Johanes Vermer ostao je jedna od najvećih enigmi slikarstva XVII veka. Ma koliko da se malo zna o njegovom privatnom životu, Vermerove slike odredile su zlatno doba flamanskog slikarstva. Inspirisanja njegovom slikom "Devojka sa bisernom minđušom" Trejsi Ševalije stvorila je izuzetan, ubedljiv istorijski roman prožet zrelom studijom ljudske pripode. Ovaj roman prepun strasti i gneva vodi čitaoca u svet slika, u atmosveru remek-dela koje istražuje: dirljivu, tajanstvenu, na mahove nepodnošljivo snažnu u tako živu da je čitaoc može gotovo da je oseti, namiriše oko sebe.



I to je to za ovaj post, nadam se da vam se dopao a mi se vidimo u sledećem... ćao!



Šta se nalazi u mojoj školskoj torbi? - collab post sa Mihajlom

Zdravo pametni svete, vaša štreberka ovde!
Pre svaga bih želela da se MNOGO izvinim Mihajlu što moj post kasni. Imala sam dosta komplikacija oko rezolucije fotografija, pa onda fotografije nisu htele da se prebace na kompjuter. 
Zatim me je zadesio i manji kvar mog dragog kompjutera tako da se i tom periodu sve urotilo protiv mene. Zbog neuspešnog pokušaja da slikama vratim rezoluciju kakvu stvarno imaju, post će posedovati slike sa interneta. 
I dalje ne mogu da shvatim u čemu je problem ali čim budem shvatila na blog će, kao i obično, izlaziti moje fotografije. Još jednom ću se ovim putem iziniti Mihajlu i preporučiti vam da pogledate njegov post OVDE, jer zaista je sjajan :).



Ja sam inače pristalica rančeva i ako sam u nekom dobu svog odrastanja očajnički želela torbu koja se stavlja preko jednog ramena. Vodila sam diskusiju sa mojom mamom o tome ali koliko god moji argumenti bili dobri, njeni su bili još bolji  pa me je tako na kraju i pobedila i odučili smo da kupimo ranac koji me, btw. odlično služi.
Imam dve pregrade na rancu. Od njih je jedna veća dok je druga manja i one su mi sasvim dovoljne. U većoj pregradi se nalaze moje knjige za 8. razred, sveske, tri pernice (da, dobro ste pročitali: u jednoj se nalazi osnovan pribor za pisanje, u drugoj bojice a u trećoj flomasteri ( ne pitajte zašto! )), flašica vode bez koje nigde ne idem i kišobrančić na rasklapanje za svaki slučaj.



Zatim se u malom džepiću nalaze maramice i Quixx za nos bez kojih ne mogu, ulošci "za svaki slučaj", sjaj za usne, hanzaplast, neka knjiga (ako nemamo neki čas tog dana a morama da čekamo da se završi), slušalice, telefon, gumica za kosu, bela majica za fizičko i to je to :)...

Inače je ovo moja fotografija iz "nekog tamo posta"...

I to je to za ovaj post, nadam se da vam se dopao. Trudim se da češće pišem ali mi škola neda da istrajem u tome. Još jednom, obavezno pogledajte Mihajlov post čiji sam link odstavila na vrhu posta a mi se vidimo u sledećem!

P.S. Hvala vam na preko 20 000 pregleda! Bez Vas ovo ne bi imalo smisla <3



#životjednetinejdžerke Zašto se toliko vezujemo za ljude oko sebe?

Zdravo pametni svete, vaša štreberka ovde!


Dan 13. oktobar 2016. četvrtak. 
Zvoni za kraj 1. časa. 
- Šta imamo sledeće? - Pitam užurbano pakujući knjige pošto imamo skraćene časove, a kabineti se zaključavaju.  -Ne mogu da verujem da su nam promenili raspored... mislim, jeste da je prošlo nedelju dana ali i dalje ne mogu da se uklopim u novi režim. -
- Nema problema, mislim da imamo engleski. Uf da, danas je kontrolni... - Odgovara mi Tamara dok izlazimo iz učionice.
 -Znači čas kod razredne... Pa dobro, učila sam, a i onako imamo gradivo koje je bilo i prošle godine. Jasan mi je Past simle i Past countinuous kao i rečenice iz teksta "There is something wrong" tako da bih ovaj kontrolni trebalo dobro da uradim . - Govorim dok idemo do druge učionice na istom spratu.
Razradna dolazi, odključava kabinet i seda na svoje mesto da upiše čas. Ustaje, deli nam kontrolne, i opet se vraća na svoje mesto da dopuni neke kolone.
Svi oko mene se trude da prepisuju, i za divno čudo uspeva im. Čak i ja, koja sedim u klupi do prozora, čujem neke glasove koji dopiru od klupa sa strane zida.  Nešto je drugačije. Razredna samo nastavlja da popunjuje kolone kao da nas ne vidi i nečuje... a i sama zna bolje od svih nastavnika kako i kada prepisujemo. Pa nas često opomene i kada smo veoma tihi. Ovog puta nas je tek ponekad opomenula, i dalje pogledom pričvršćenim za dnevnik, iz razloga što smo se glasno došaptavali ali bez pretnje da će nam oteti kontrolni. I dalje mi je nešto čudno... mada na nesvesnom nivou.


Резултат слика за tumblr love

Posle 30-ak minuta svi predajemo kontrolne, a razredna nas moli da sačekamo još minut-dva da nam kaže neko obaveštenje. Svako se vraća na svoje mesto. Uspevam da čujem glasove iz poslednje klupe koji se žale da su platili ovogodišnju ekskurziju i da se pitaju zašto i oni moraju da ostaju dodatno zbog zaboravnosti drugih.

Razredna prekida galamu i počinje da priča - Nadam se da ste dobro uradili kontrolni, i da ste se isprepisivali, pošto nam je ovo poslednji čas... Od sutra sam na trudničkom bolovanju... Nedostajaćete mi. 
Posle ove rečenice nastaje muk. Svi gledamo zaprepašćeno u nju. 
Nakon nekog vremena, prva osoba počinje da plače... i tako sve počinje.


Резултат слика за tumblr love

Mislim da trenutno ne mogu da dočaram osećaj koji sam tada doživela. Bila sam srećna, ali sam ujedno i osećala neku gorčinu u ustima i stomaku, kao i peckanje u očima. Imala sam veliku potrebu da plačem, iako to nisam uradila da ne bih povredila razrednu koja je i sama bila tužna što nas ostavlja.  Da, neki su plakali, i da svi smo bili podosta sebični zato što smo tužni, što ona odlazi umesto da delimo sreću sa njom zato što će uskoro postati majka. Jednostavno, sve se desilo toliko spontano da niko nije bio svestan poruke u rečenici koju je razredna izgovorila. 

Резултат слика за tumblr love

Nikada neću zaboraviti moju ekskurziju koju mi je "ta žena" ulepšala na sve moguće načine. Nikada neću zaboraviti sve one ČOS-ove na kojima sam beskrajno razgovarala sa njom o neobaveznim temama. One bisere koje izjavi neko od đaka od koje cela učionica podrhtava od smeha među kojem se nalazi i njen. Takođe neću zaboraviti ni sve one reči kritike kada ne uradimo neki kontrolni kako treba, ili kada dođe onaj talas ne učenja kada smo svi potpuno zablokirani. Jednom rečju, nikada neću zaboraviti osobu koja mi je uvek pružala podršku kada mi je trebala i bila uz mene kada je trebalo, i imala neizmerno puno razumevanja za razne stvari koje su mi se dešavale.
Razredna, hvala Vam što ste mi ulepšali školovanje u predhodne 3 i po godine i učinili moju matursku ekskurziju najlepšom avanturom na svetu. Nikada Vas neću zaboraviti...



Vikend iz ugla jednog školarca...

Zdravo pametni svete, vaša štreberka ovde!
U svim školama je ocenjivanje i ispitivanje već uveliko počelo. Neki pokušavaju da se oslobode kampanjskog učenja i da se vrate redovnom, neki već sad jedva čekaju raspust, neki žive za naredni vikend, dok neke nije ni briga. Ali, sve u svemu, ima jedna zajednička stvar kod svih tipova a to je da jedva čekaju vikend. I ja, kao "štreberka" sam i sama takva. Pošto nisam kampanjac nego sve učim postepeno i redovno, često se desi da izgubim energiju pošto obrađujem po par predmeta dnevno. Ali dobro, počela je škola pa se i učenje i dobre ocene od mene očekuju.




U toku radinih dana imamo mnoštvo obaveza vezanih za školu. Mnogo domaćih zadataka "za sutra i prekosutra" koji nam dodatno zagorčavaju život. A da ne govorimo o kontrolnima koji su zapisani ove nedelje za ovu nedelju, pa se onda svi zagubimo i ne znamo gde ćemo prvo. 



Mada, moram priznati da mi je škola nedostajala... i to dosta. Sada kada sam totalno "prekrivena" obavezama osećam se korisno i kao da ne traćim svoje vreme bez veze. Organizovanija sam mnogo više nego na raspustu. To jest, na raspustu sam sve radila spontano i nisam imala toliko mnogo obaveza pa sam radila ono šta mi se radi kada mi se radi. Sada, nije takav slučaj. Tek ponekad mogu da dopustim neku dozu spointanosti dok je ovo ostalo vreme "rezervisano". 
To je razlog zašto ja volim vikend. To je jedino vreme u toku školske godine kada mogu biti skoro onoliko spontana kao što sam bila na raspustu.



Za vikend se najčešće opuštam i radim ono što me usrećuje. 
-Čitam knjigu po svom "ukusu" i ne brinem da li će mi ta radnja uništiti i poremetiti vreme za učenje. 
-Pišem blog, jer u toku vikenda sam najviše okružena inspiracijom i imam više tema za pisanje u glavi. 
-Sviram gitaru, jer za nju je potrebno dosta vremena i energije koje, nažalost, u toku radnih dana nemam. 
-Gledam dosta filmova i serija uz svoju popodnevnu užinu i kafu, i tada od mene nema srećnije osobe :).
-Igram video igrice. Njihov ljubitelj sam bila još odmalena kada sam sa mamom igrala tada novi "Sims 2" ili sa tatom "Need for speed" koja mi je bila omiljena igrica tog vremena. :)
-I na kraju provodim vreme na društvenim mrežama. Pustim muziku, uključim instagram, We <3 it, Pinterest, Facebook ili Blogger, pijem kafu sa ukurom čokolade ili vanile i jednostavno se opustim.



I to je to za ovaj post. Još jednom mi je žao što ne uspevam tako redovno da objavljujem postove na blogu i slike na instagramu, ali jednostavno nemam vremena od obaveza oko škole i nekih manjih zdravstvenih problema koje su me zadesile.
P.S. Fotografije sa posta sam fotografisala u mojoj omiljenoj poslastičarnici "Specijal" u Pančevu u Aviv parku. Oni definitivno prave najbolju toplu belu čokoladu i "Baron kocku"...Tako da ako imate ikad prilike obavezno ih posetite pošto su zaista sjajni :D.
-Da li vi volite vikend?
-Kako ga najčešće provodite?


Kako je sve počelo? Šta se dogodi kada ti hobi promeni život? - Prvi blogorođendan!

Zdravo pametni svete, vaša štreberka ovde!
I danas imamo veoma zanimljiv post po sredi a to je post koji priča o važnoj odluci koja se dogodila prošle godine na ovaj dan i koja je moj život okrenula za 180 stepeni.
Pre svega ovog vezanog za blog, ja sam bila još poprilično nezrela devojčica bez svog stava, sigurnosti i samopouzdanja. Bila sam devojčica sa problemima oko organizacije, pisanja sastava (verovali ili ne), izražavanja i raznih drugih stvari. Jedna stvar koja me je... da se tako izrazim "izdizala" bila je velika ljubav prema pripodnim naukama, naročito matematici i fizici. Na neki način sam želela da svo to svoje znanje podelim sa drugima, mada mi je prvo u planu bio youtube, ali bi sve oko njega je sve bilo veoma kompilkovano. Nisam imala uopšte dobru kameru, nisam imala nikakav pristup ljudima sa "one strane", nisma znala na koj način bih snimala... jednom rečenicom: Bila sam nespremna. Svi ti faktori su me pomalo odvraćali od ideje za bilo kakvim snimanjem i pokazivanja onoga što jesam, tako da sam tu ideju ubrzo i zaboravila... jer za Boga miloga ja "nisam bila dovoljno dobra".



Tako dok sam jednog dana gledala nešto na facebook stranici časopisa "HEJ!" videla sam jednu njihovu reklamu za nečiji blog (trenutno se stvarno ne sećam čiji je bio ali mislim da je bio Anjin sa bloga Anja's diary ) i kliknula na dati link. Bila sam oduševljena na koj način ta osoba piše i počela sam da je pratim i čitam svaki njen naredni post. 
Onda mi jednog dana na pamet pala ideja da svoj projekat koji sam htela da odradim na youtube-u stavim na blog. Ali, koliki god da sam tud ulagala shvatila sam da zadaci ne mogu da se postave na blog na način na koji ja želim (nije bilo oznaka tipa: razlomak, stepen,koren itd...) pa sam ubrzo i odustala. 


Što je vreme više prolazilo to sam ja više blogerki počela da pratim i da sve više uživam u "tom nekom" svetu. Sve je bilo tako identično dok ja jednog dana nisam poželela da pišem isto. U svesci sam beležila i zapisivala kratke teze o čemu bih pisala.
Na kraju sam napisala sam jedan post koji sam izbacila 24. septembra ali je moj blog i dalje bio nesređen i što je najvažnije, bio je podešen na "privatno". Tako sam ja provodila tri naredna dana uređujući ga i spremajući se da kliknem na meni to veoma važno dugme "javno". Ali postojalo je par pitanja. "Šta ako se nekome ne svidi ono što budem pisala?" "Šta ako odustanem posle nedelju dana?" "Šta ako duštvo sazna?" ... "šta ako?" "šta ako?". U jednom momentu, u toku dana 27.09.2015. kvrcnulo je u meni nešto i rekla sam sama sebi "Ja ovo želim da uradm pa šta bude dalje biće!" i zatim stisnula to dugme "objavi".



Prošla je jedna godina od tog dana iako se meni čini da su u pitanju samo nekoliko meseci. Popravila sam se. I to mnogo. Počela sam da se oslobađam po pitanju komunikacije, da budem organizovanija i samouverenija u ono što radim i volim. Da čitam više knjiga, obogaćujem svoj vokabular i pišem bolje i smislenije sastave. Ljudi su počeli da cene moje mišljenje pa su mnogi od njih primenjivali moje savete i koristili moje favorite. Doživela sam mnogo divnih iskustava i upoznala mnoštvo predinih ljudi sa kojima bih volela da još više učvrstim veze...



Na kraju volela bih da vam se svima zahvalim. Za sve one divne kometare koji su me pratili ceo ovaj put. Za sve preglede, poruke podrške i prijavljene korisnike. Collab postove i podelu iskustava. Trenutno, moj život ne mogu i ne želim da zamislim bez bloga i zato ću se svakim danom sve više truditi da udovoljavam i sebi i vama. Jer je to najbitinije. Evo jedna slika torte za kraj :). 
Резултат слика за rodjendanska cokoladna torta
Slika sa interneta 
Voli vas i ljubi vaša:


Maturska ekskurzija - još jedno iskustvo koje nikada neću zaboraviti = part 2 :)

Zdravo pametni svete, vaša štreberka ovde!
Ovaj post je trebao da izađe juče ali sam imala neki komplikacija oko kompjutera pa sam bila sprečena u tome. Ali dobro, mislim da mi nećete zameriti.
Za ovaj post vas čekaju utisci sa ekskurzije drugi deo sa 07.09. i 08.09. datuma. Nadam se da će vam se i ovaj deo dopasti kao što vam se i prošli dopao. Poseban pozdrav danas ima moj drug Nemanja koji je sa nestrpljenjem očekivao ovaj post :).
Posle kratko-dugog uvoda možemo početi :).

Drugog dana maturske smo imali obilazak manastira Rače kao i Bajine bašte. 
Kada smo i dalje pospani od prethodne noći ustali da doročkujemo bilo je 8 sati. Doručkovali smo, bili malo po sobama i celom hotelu sveukupno (pili smo toplu čokolodu u baru) sve do 10 sati kada je došlo vreme da se krene putem Rače. Manasatir je zaista predivan i ostao mi je u veoma lepom sećanju. Slušali smo predavanje o manastiru, kupili smo neke suvenire i zapalili sveće. Posle tih aktivnosti smo imali malo vremena da prošetamo oko manastira pa smo se zatim ukrcali nazad u autobus sa namerom da odemo do Bajine bašte.

Manastir...








Zatim smo išli u Bajinu Baštu u botanicki muzej gde smo videli sve odlike biosvere na prostorima Tare. Uživali smo gledajući razne vrste insekata, dreća, cveća, prepariranih životinja i ostalih veoma zanimljiih stvari. Takođe smo i tamo kupili par magneta i tražili na 3D karti gde se nalazi naš hotel "Omorika". 
Kada smo zaršili sa razgledanjem botaničkog muzeja malo smo se šetali Centrom pa smo otišli u "Ideu" da kupimo neke neophodne stvari za sutrašnji put.





3D mapa Tare





*---*







Sledećih par sati smo proveli na ručku i u svojim sobama. Ručali smo, slušali jedne te iste pesme po hiljadu puta, šetali se, pili još jednu toplu čokoladu, vozili se liftom (iako sam se liftom vozila sigurno milion puta ove vožnje su bile doživljaj zbog mojih plašljivih drugarica i "starog" lifta) slikali se i imali trač partiju. Nakon tih nekoliko sati odmora su neki otišli na bazen dok sam ja sa mojoj najboljom drugaricom i još drugara (kao i nastavnicom teničkog (razredni starešina drugog odeljenja)) išla da se prošetam "Omirika"-inom trim stazom. Šetali smo dobri jedan i po-dva sata a što je najgore nono-stop smo išli uzbrdo. Tako da sam isprepešačila stazu za celo leto :). U toku staze imate i par prepreka koje možete da prelazite uz upusta, tako da je muškoj ekipi šetača bilo veoma zanimljivo.

Hotel u kome smo odsedali...






Posle zamorne šetnje smo imali večeru pa posle toga neku žurkicu koja je bila slična kao i ona koja je bila odžana prethodne večeri. Divno smo se proveli pa nas je i posle žurke čekalo dugočasovno pričanje u sobi kao i "hvatanje" interneta koji je btw. dostupan samo u hodniku pa smo nas tri bukvalno sedele naslonjene na vrata. 

"Hvataju" internet

Slika koju sam zaboravila da ubacim juče...sory Mako..

Takođe zaboraila da ubacim...
Interesantna činjenica: ONA je niža od mene :)

Sa besti, mada smo ispale veoma, veoma čudno...

Takođe slika od prošlog dana... sa pumpe :)

Sutradan smo doručkovali i maksimalno iskoristili preostalo vreme u hotelu. Zatim smo išli po još suvenira koji su se prodavali po uličnim tezgama. Još jenom išli do prodavnice, šetali se i ponovo otišli u hotel na ručak. Tamo smo i jeli tortu koju smo kupili našem drugu koji je taj dan slavio rođendan. Posle torte smo otišli u autobus i krenuli za Valjevo.



Tezge sa suvenirima
  

Put do Valjeva i Brankovine sam uglanom prespavala zbog prevelikog umora koji me je stigao zbog neprospavanih noći. Kada smo došli u Brankovinu tamo nas je čekao vodič koji nam je pričao zanimljivosti o ovom delu i Desanki Maksimović. Posetili smo njen grob, crkvu Svetog Arhangela Mihajla i Gavrila, staru i novu školu kao i dvorište sa ponekim kolibicama.


Grob Desanke Maksimović






















"Magareća" klupa...


Deca savremenog veka i učionici novog veka :)



Posle obilaska Brankovine otišli smo u Valjevo da malo prošetamo. Išli smo do pekare da kupimo nešto za jelo. Išli smo obilaznim putem jer su kod Centra snimali film  "Zona Zamfirova 2". 
Potom smo krenuli kući i vratili se oko 8 sati uveče.

Ispred je sniman film


Zanimljiva skulptura...

I to je to za ovaj post,  ja sam se veoma lepo provela na mojoj ekskurziji i drago mi je da je sve prošlo kako treba (osim gripa pod kojim sam sada :)) Žao mi je što su neke fotografije koje su fotografisane unutra ispale mutno ali to je sve posledica lošeg svetla...
Nadam se da vam se moj post dopao. A mi se vidimo u nekom od narednih u kome ćeme obrađivati neku, meni, uobičajenu temu.