Странице

Voli svoj život onakvog kakav je...

Zdravo pametni svete, vaša štreberka ovde!
I evo me, vratila sam se spremna i orna za pobede :). Pa ovako, period koji je obuhvatao poslednje dve nedelje je za mene bio poprilično stresan i depresivan. Primetili ste da nisam pisala malo jače od nedelju dana a to je sve posledica manjka koncentracije. To jest', nisam bila uopšte za pisanje jer, koji god post da napišem ili ispadne suviše depresian ili jednostavno nije vredan čitanja ( prosečan post ).

 
Stvari su se dosta iskomplikovale od ProFemina. Nekako, školiski drugari su počeli da se odvajaju od mene, vređaju me i ogovaraju. Moje samopouzdanje koje je tada bilo na vrhuncu je odjednom palo niže nego ikada. Onda su se iskomplikovale po neke stvari u porodici (zdrastvenog tipa) i onda ja, više nisam bila ja. Sedela sam sama u školi, učila puno, gledala serije, jela i ležala. Sanjala sam loše stvari i budila se u toku noći. Bilo je jednolično. Bez lepih misli i pozitivnog razmišljanja. Mnogi, meni dragi, ljudi su na razne načine pokušavali da mi pomognu da prebrodim taj pariod. Nažalost, nisam reagovala ni na kakve priče, delovanja. Nisam znala šta da radim. Izgubila sam volju za svim što me je usrećivalo i činilo mi zadovoljstvo. Nisam čitala knjige, svirala gitaru niti pisala blog. 



Mislila sam da je moj život za ne-poželeti. Ali onda sam jednog dana ustala iz kreveta, otvorila zavese i duboko udahnula. Sumorni dan je zamenio svetao i topao dan, tamo gde nije bilo ni jedne ptice sada ih ima najviše, cveće je diglo svoje glave i procvetalo. I tog trenutka sam samo jednu reč imala da kažem "divno"...
Shvatila sam da sam ja ustvari uništila svoj život lošom voljom, nesmejanjem i nesamopoštovanjem kao i samopouzdanjem. Sada sam krenula da radim na njegovom poboljšanju. Drugačija sam, da, i neki me neće privatiti takvu, ali nije ni važno. Ja sada volim sebe i volim svoj život. Iskazujem svoje stavove, radim ono što volim  i smejem se. Nije mi više važno da li će mi neko raći nešto ili me ogovarati. To je, znam, njihova sramota što ne mogu da nekome kažu nešto lepo, da sa nekim podele radost, umesto da ih vređaju.

 

 I za kraj bih rekla: Nije bitno koliko puta padnete, nego koliko puta ustanete i krenete dalje.

2 коментара:

  1. Molim aplauz za ovu devojku ! Hvala lepo. Divno. Predivno. Sa toliko puno emocija. Moderna štreberko,pa ti menjaš ovaj svet svojim razmišljanjem. Glavu gore. Svaki put kad misliš da padaš,podigni glavu visoko. Ugledaj zvezde,Sunce... Ti živiš. I to je dovoljno. To je itekako dovoljno. Dobro je moj nastavnik rekao,u životu je najteže živeti. I jeste. Teško je. Ali osvrni se oko sebe. Okreni se. Ima i gorih problema,ima ljudi koji se nose sa težim mukama. Budi ponosna na svoj život,jer ga onaj ko ga ne voli i ne zaslužuje. :)


    Q and A na mom blogu,pa baci pogled - alijindnevnik.blogspot.com

    ОдговориИзбриши